Oprostite, ali pri početku bih Vas upoznao sa pesmom koju napisah inspirisanu majskim ubistvima đaka i, ponavljam, oprostite mi zbog toga(ne znam zašto, ali savest mi na to nalaže).

Pre svega, bio sam u poseti drugarici, prijatelja i saradnika, novinarke Tamare Kuzmanovic-Tamkuz o čemu Vam moram posebno pisati ako se ona sa tim bude složila, ali zapamtite to ime kao predobro, častoljubivo, gladno pravde, divno iskusno…; u Aranđelovcu, ili bolje reći uz sami grad.

Od nadomak Aranđelovca sa predivnim pogledom na sam grad, krenuh putem Milanovca za Belgrad kao finalno odredište. Beograd, tačno rečeno jezikom većine iz njega, glavni grad Srbije, grad u kome i osnovci i srednjoškolci imaju besplatne udžbenike, a ostatak države plaća iste. Odmah se latih zadataka koji sam sebi postavio pa to i počeh-intervjuisati ljude pitanjima za mišljenje o mitinzima i sveopšteg stanja u državi te vam prenosim što bližim redosledom kojim sam i naišao na njih jer bejaše i koji ne želeše ikakav kontakt. A ni komentar. Al gradom je nekako vladao strah jer dozivah mladića ispred sebe, a on praveći se da ne čuje, ubrza korak i pobeže od mene. Raznih karaktera beše, te i produktivnog razgovora… A „kod Konja“ bejaše deca slobodnog stila oblačenja kao i ponašanja sa pirsinzima promenljivog izraza lica, iz Beograda koja imaše mapu Srbije i raspitivaše za ko zna šta, šta im već u tom trenutku padne na pamet šaleći se, ili bolje reći: igrajući se sa prolaznicima…

Pesma:

U PROLEĆE

Noć sam
I svaki plačem zaliven grob
Sve latice cveća što izniču iz njih
I miris koji puni nozdrve
Pegave sa raskrvarenim mladežima
Namerno zakačane
O noževe zarivene u budućnost
O uzdahe udovica
O reči što olako grlimo
Proždirući ih slepo
Dok se njihovi autori podsmehuju kroz senke
Samo njima znanih snova
Oštrijih od žileta

Ta tama sam
Sleposti roditelja
Zlostavljenih ćerki i silovanih sinova
Koji žvaću kamenje
I nemi gutaju ponos
Jalovi i kilavi
Jašu smrdibube
Nizvodno bujicom sirćeta
Jurišavši na Novi Hilandar
I pozivaju u napad
Jedino u atak
U agresiju

Najprostiji sam mrak
Svih psovki gadosti
Što pucaju niz srca
Što ukrašavaju rake
Što uvijaju trulež
Oko zglobova časti
Oko naparfemisanih vratova
Oko domalog prsta
Za veridbu sa đavolom

Tmina sam
Tišine bez ijedne zvezde
Bez ritma zrikavaca
Lisnatog šuma i krckanja grančica
Na planini bez Orlova
Za čijim letom vrhovi plaču
Za čijim piskom huk jeca
Za čije pero mastilo se pretvara u surutku
Otrovnu od olova zaludnih obećanja
Koja odzvanjaju niz hodnike paučine
Punim lelekanja
Onih čiji rod živi u senama
Jedući znoj i sisavši suze
I strepi užasom strepi
Da iko upali svetlo

Ljudi koji su mi odgovorili na pitanja dadoše ove odgovore:

Nn penzioneski 70 plus par koji bejaše na klupi na N. Beogradu rekoše da su protiv protesta jer mahom naprave kakvu štetu, umesto da rade, a i koliko milijardi se za njih potroši…

Nn lice od 18 godina kaže da mu ništa jasno nije, a protiv je istih i svega i svih..

Nn osoba sa oko 44 god nema interesovanja za bilo šta te nema stav i ne želi reći išta o tome.

Nn ličnost od 40 plus reče da podržava i učestvuje u šetnji kroz miting „Srbija protiv nasilja“ neznajući kuda će je odvesti, ali ostaje u tome do kraja, jedva čekajući nasmejana njegov početak.

Nn devojka od 19 godina smatra da se suviše politizuju neka pitanja.

Nn penzioner misli o mitingu koji je bio kao nesvrsishodan gde beše prisutan i procenjivao na 150-200 hiljada prisutnih ljudi, a i Vučića smatra suvišanim kao i miting SNS-a ocenjuje takođe suvišanim, dok protest „Srbija protiv nasilja“ podržava ali da ostane vanpartijski no zdravorazumnost mu govori da su ubistva bila okidač za protest već nezadovoljnog naroda protiv predsednika i vlasti.

Nn osoba mi je kao u poverenju rekla, ne znam zašto, da našoj zemlji je potrebna što veća depolitizacija i da je protiv rijalitija.

Mladi studenat slikarstva od 22 godine sa bradom i uvijenim brkovima koji je sedeo na ulazu u „Akademiju“ pušio lulu, mi izjavi pod naočarima da je za „Srbija protiv nasilja“ i da je izričito protiv Vučića. Tu kroz veče stojaše i sedeše dosta mladih, uglavnom studenata koji kroz neobavezni razgovor, ukratko mi rekoše da su protiv vlasti…

Dve muške osobe koje su prijateljski vodili svoj razgovor, na moje pitanje odgovoriše da je Srbiji potreban veliki reset i to ne kao u doba skidanja Slobodana Milosevića, već istinski reset i na vlast dovesti nepolitičku, ali potpuno kompetentnu ličnost za tu funkciju.

Trojica studenta, predpostavljam, jer jedan mi reče da je student prava bliže kraju studija daju podršku izričito mirnim protestima „Srbija protiv nasilja“ i protest koji organizuje SNS pokazuje da vlada i vlast sami gube veru u sebe jer nedaća svojim ubistvima koja je zadesila nije izazvana kriminalom, prirodnom katastrofom, narkomanijom, ili bilo šta slično, učinio ju je plod naše stvarnosti i ovde moram kao član ove plodonosne konverzacije, dodati, a u čemu se svi složismo, parafraziranjem V. Igoa: U mraku je normalno da se čine greške i nije kriv za greške onaj koji greši, kriv je onaj koji taj mrak održava; i pravivši razliku između pravednog(da svako dobije ono što mu pripada) i pravičnog(da svako dobije ono što zaslužuje)… A predlažu da gradski prevoz bude besplatan za socijalno ugrožene i invalide.

Kako sam se dalje raspitivao, video sam da su ljudi generalno nezainteresovani. Na prilazak dvema damama koje su sedele na Kalemegdanu jedna raširi ruke i reče kao u očaju: nemam, brzo spustivši ruke te nastavi razgovor sa svojim društvom odgovorivši na još ponešto što zapitah.

Lepota svega što je bilo predamnom me je opila, mada moram navesti da treba grad biti čistiji jer sitnog otpada beše svuda pod drvećem, putem, kraj česme, stepeništima, zelenim površinama koje ponegde i treba biti pokošena što sam primetio i širom naše metropole… No, upitnik…

Nn čovek oko 45 kaza: propali smo i bez toga.

Nn dama oko 50 godina: ništa ne mogu da mislim, preopterećena sam.

Sretoh ekonomistu u ulici Peđe Milosavljevića 9 na Bežanijskoj kosi sedevši na klupicama pod zgradom te ga pitah o ekonomskom stanju u zemlji da da mišljenje pa dobro razmislivši reče: male su plate i naročito penzije.

Na Kališu, kako ga popularno zovu, upoznah i Majkla, srudenta iz Nemačke koji boravi u Srbiji do početka jula, on mi izjavi da je strašno to što se desilo, njemu i neočekivano za Srbiju. Uputivši se u dešavanja koja se pripremaju za Beograd, reče samo da je protiv nasilja i složih se kroz svoju percepciju stvarnosti da svaki mirni izraz nezadovoljstva naroda i nadu cilja imenom dat, svakako ima veću važnost pa i od podrške, ali najbolje je da se mitinzi spoje u jedan veliki dvodnevni pomen deci koja su najbitnija u celoj priči koju piše neka ruka, a možda i grešimo… Nastradale dece kao nauk svima nama treba da bude koliko je neophodno dati svoj život za decu koja žive, koja se rađaju i koja će se rađati sutra, prekosutra…

Sada ću se osvrnuti na događaje ne želeći konkretno da ih opet navedem, kao u strahu da se time možda ne ponove…

Prevashodno-moje saučešće porodicama i rodbini nastradalih!

U času kad počne naša sopstvena budućnost da ubija samu sebe, bukvalno, svi trebamo pitati sebe-koliko sam odgovoran? Koliko su moje reči i postupci, ili moja ćutnja i pasivnost doprineli?
Roditelji snose svoju odgovornost, dete svoju, a ostali? Šta je sa sistemom i medijima?

Zašto su policajci povučeni iz škola kad su tu bili raspoređeni?
Mesto portira zašto nije obezbeđeno neprobojnim staklom i bravom koju samo školsko osobje može otključavati, ako mesto portira već postoji? On je tu da pazi na decu, alarmira službe u slučaju nedaće, pa sam pristupi pomaganju…
Bezbednosne službe? Na internetu videh da je ubica govorio o svom planu, zar niko nije to primetio? Ako nije-zašto nije, ako jeste-zašto se nije reagovalo?

Ovo je kolosalano učenje za nas i treba tragati za rešenjima premda krivci se moraju pozivati na odgovornost koja neće vratiti mlade živote te nam govori o zadatku koji je bekrijan poput tuge od izgubljenih ljudi…te mogu predložiti u startu:

Obavezno praćenje potpuno svih aktivnosti maloletnih lica na internetu, poziva i sms poruka od strane države. Deca moraju naučiti da pravo na privatnost je privilegija koja se mora zaraditi i steći.

Mediji su nam zakazali preteranošću informicija i nepoštovanjem privatnosti; te predlažem zakon poput Američkog-vest o izvesnoj katastrofi, medijska kuća može objaviti jednom, pa tek nakon dve nedelje može ponovo izveštavati detaljnije o tome uz poštovanje ostalih zakona…
Neobjektivno izveštavanje se pokazalo u vreme korone kada je prikazivan isključivo broj umrlih, a zanemarivan broj izlečenih, broj novorođenih… A na naslovnim stranama novinarskih listova danas prevladava crna hronika i nebitni naslovi o irelevantnim ličnostima.

Kvalitet programa pojedinih televizijskih kanala je mizeran. Umesto naučnoobrazovanog programa, prikazuje se prostakluk, a u emisije ‘mesto eminentnih ljudi, pozivaju se kriminalci. Tu pozivam te medijske kuće na odgovornost koja im pripada i koju su zaslužili, pozivam na tužbu države Srbije protiv tih medija, čime bi se oformio fond „maj 2023“ koji bi bio na raspolaganju đacima-besplatna užina, dopuna školskog inventara i sl. A donošenje zakona o kvalitetu programskog sadržaja kojim se zaslužuje emitovanje istog.

Ja sam Danijel Aca Matić i nadam se da sam ovim člankom uspeo da Vam prenesem stav građana kao i predloge koji bi društvo naše lepe Srbije učinio boljim…pozivam sve na jednakost i poštovanje, primarno! Lično fond želim da pomognem objavljivanjem zbirke poezije čija bi sva zarada išla pomenutom fondu te molim građane da pomognemo fondaciji „maj 2023“ za prekosutra… Lično preuzimam obavezu i odgovornost svojim imenom i brojem 0710982722222 na koju uplatite 10, 100, 1000… Kako, koliko i kuda, ko može, tako mogu pomoći i počinjem odmah…a i pozivam izglasavanje zakona o podršci dece…


U čast nastradalih kojim ćemo, nadam se najčasnije i najbolje održati sećanje na njih.


SLAVA IM!

Prikraj meseca maja leta Gospodnjeg 2023.

25. V 2023. 14:07 čitamo se, a pomažete i komentarom, ili deljenjem novosti… Mir sa Vama i uzdravlje.