Noć sam
I svaki plačem zaliven grob
Sve latice cveća što izniču iz njih
I miris koji puni nozdrve
Pegave sa raskrvarenim mladežima
Namerno zakačane
O noževe zarivene u budućnost
O uzdahe udovica
O reči što olako grlimo
Proždirući ih slepo
Dok se njihovi autori podsmehuju kroz senke
Samo njima znanih snova
Oštrijih od žileta

Ta tama sam
Sleposti roditelja
Zlostavljenih ćerki i silovanih sinova
Koji žvaću kamenje
I nemi gutaju ponos
Jalovi i kilavi
Jašu smrdibube
Nizvodno bujicom sirćeta
Jurišavši na Novi Hilandar
I pozivaju u napad
Jedino u atak
U agresiju

Najprostiji sam mrak
Svih psovki gadosti
Što pucaju niz srca
Što ukrašavaju rake
Što uvijaju trulež
Oko zglobova časti
Oko naparfemisanih vratova
Oko domalog prsta
Za veridbu sa đavolom

Tmina sam
Tišine bez ijedne zvezde
Bez ritma zrikavaca
Lisnatog šuma i krckanja grančica
Na planini bez Orlova
Za čijim letom vrhovi plaču
Za čijim piskom huk jeca
Za čije pero mastilo se pretvara u surutku
Otrovnu od olova zaludnih obećanja
Koja odzvanjaju niz hodnike paučine
Punim lelekanja
Onih čiji rod živi u senama
Jedući znoj i sisavši suze
I strepi užasom strepi
Da iko upali svetlo

Autor: Danijel Aca Matić